---

Svećenik Varaždinske biskupije, vlč. Petar Majstorović, koji je preminuo tragičnom smrću u 67. godini života i 41. godini svećeništva u petak 30. rujna u župnoj kući u Goričanu gdje je posljednih 11 godina obavljao službu župnika, pokopan je u mjestu svoje posljednje službe u srijedu 5. listopada.

Misu zadušnicu i sprovodne obrede na mjesnom groblju u Goričanu predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u zajedništvu s 80-tak svećenika te u nazočnosti više od tisuću ožalošćenih vjernika. Oproštaju su nazočili pokojnikova sestra i rodbina, članovi župnih i svjetovnih zajednica i udruga, veći broj domaćih sinova i kćeri duhovnog zvanja, vjernici župe sv. Leonarda u Goričanu i drugih župa u kojima je djelovao, osobito Donje Voće gdje je bio župnikom 26 godina.

Biskup Mrzljak u homiliji se oprostio od svećenika, aktivnog župnika, koji si je, pod bremenom teškoća, u župnoj kući oduzeo život. Istaknuo je kako postoje u životu trenuci kada mi ljudi nemamo riječi i ne znamo što bismo rekli. No, i u takvim trenucima postoji Riječ koja je sigurna i stalna i koja uvijek vrijedi, a to je Božja Riječ. I u najtežim trenucima znajmo da postoji Božja Riječ u evanđelju, koje je Radosna vijest i koje nas potiče da sve životne trenutke promatramo u svjetlu Božje Riječi i kroz radost evanđelja, rekao je biskup Mrzljak dodavši da je i vlč. Petar propovijedao Božju Riječ, vodio župnu zajednicu, dijelio sakramente i marljivo obavljao sve zadaće. Govoreći o ljudskom životu i neminovnoj smrti, biskup je napomenuo kako ljudi najčešće umiru od bolesti kada im medicina više ne može pomoći. No, čovjek u sebi nosi nešto više i dublje od onoga što medicina može odrediti i liječiti. Svaki čovjek u sebi nosi duhovni život i neumrlu dušu. I dok medicina pronalazi različite lijekove, pitamo se postoji li lijek za ljudsku dušu, za njegov duhovni život. Možemo čak primijetiti da koliko medicina napreduje u iznalaženju lijekova za razne bolesti, toliko čovječanstvo nazaduje u liječenju ljudskih duša. Možemo li mi sami sebi dovoljno pomoći i dovoljno se poznavati, upitao se biskup i podsjetio na riječi sv. Augustina kako je čovjeku Bog bliže nego čovjek sam sebi. Biskup je također primijetio kako se čovjeka često upozorava na sve ono što šteti njegovu tijelu, no upozorava li nas netko što valja činiti s duhovnim životom. Ili čak, štoviše, sami ili zbog drugih trujemo svoj duhovni život i stvaramo rane u duši, upitao se biskup Mrzljak te u nastavku istaknuo: Uzroci su tim ranama kada se ljudi međusobno ne poštuju, kada ogovaramo i iskorištavamo, kada lažemo i krademo, kada izazivamo zlo koje ranjava čovjeka i kada to činimo upravo zato jer znamo da to nekoga ranjava i iskorištavamo ljudske slabosti. Često puta teško izgrađujemo poštovanje i istinu i često smo u napasti da ne činimo dobro. Stoga nam je svima da obnavljamo i liječimo svoj duhovni život, premda živimo u svijetu u kojem nije moderno govoriti o duhovnoj obnovi i duhovnom rastu, primijetio je biskup te dodao da kada se događaju ovakve smrti onda si postavljamo pitanja. No, svaka smrt treba nas potaknuti da budemo bolji ljudi i da razmišljamo o našem ljudskom životu i svojoj smrtnosti, posebno o našem duhovnom životu, ali i o postupcima koje činimo jedni prema drugima i koji mogu prouzročiti i rane koje mogu za čovjeka biti preteške. Stoga molimo Božje milosrđe za sve nas i našeg pokojnog brata svećenika Petra koji više nije mogao izdržati izranjavan ranama koje su mu drugi nanijeli. Njegov završetak života želimo prepoznati pod tim duhovnim i duševnim ranama koje je, kao i svaki čovjek, nosio u sebi i nije želio dijeliti svoju nutrinu s drugima, kazao je biskup poručivši da je svaki čovjek pozvan živjeti tako da bližnjega ljubi kao samoga sebe te je dodao da nijedan ljudski život u Bogu nije izgubljen.

Na kraju mise u ime župne zajednice riječi oproštaja uputio je Josip Vugrinec, član župnoga vijeća, te je zahvalio pokojnom župniku na svemu što je učinio u služenju njihovoj župnoj zajednici.

Preč. Antun Hoblaj, donjomeđimurski dekan i župnik u Prelogu, uputio je riječi zahvale i oproštaja kao subrat u svećeništvu, susjedni župnik i dekan. Kazao je kako se opraštaju s vjerom u Božje milosrđe suočeni s tragičnom smrću koja ih je sve teško pogodila. Samo Bog kao milosrdni Otac znade kako smo sazdani, kako smo krhka i nepredvidiva bića bez obzira koju službu obavljali. Čovjek je doista jedan veliki misterij i često puta ne znamo što se sve odvija u nama samima. Vjerujem da će nam svima u spomenu na njega prevagnuti ono što je bilo dobro i plemenito, ono što je kao svećenik činio u više župa dijeleći teškoće i radosti župne zajednice. Činio je to samozatajno, tiho, neprimjetno i predano. Ovdje smo da mu iskažemo zahvalnost, ljubav i poštovanje. Stoga ga nemojmo pamtiti ili suditi po posljednjem koraku u životu već po dobru koje je činio dugi niz svojih godina svećeničkog služenja, istaknuo je, među ostalim, preč. Hoblaj.

Petar Majstorović rođen je 12. listopada 1949. godine u župi Maja kod Gline od oca Ivana i majke Marije, rođ. Ferenac, koji su imali troje djece. Nakon osnovne škole nastavlja školovanje u gimnaziji i sjemeništu u Zagrebu gdje je studirao i teologiju.

Za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 27. lipnja 1976. godine. Bio je na službi kapelana u Ivancu (1977.-1979.), te župnik u Donjoj Voći (1979.-2005.), a od 2005. godine bio je na službi župnika u Goričanu u donjem Međimurju.