---

Zborovi varaždinske katedrale Chorus liturgicus i Chorus angelicus u zajedništvu sa Zborom obrtnika grada Varaždina, oprostili su se u subotu 30. siječnja na varaždinskom groblju od svog vjernog člana g. Stanka Lazara.

Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodili su župnik župe sv. Nikole vlč. Stjepan Najman i kancelar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić u suslavlju s nekoliko svećenika. Donosimo govor predsjednika varaždinskog ogranka Matice hrvatske Ernesta Fischera.

"Okupili smo se danas na ovome mjestu da se dostojno i prijateljski oprostimo i s pijetetom ispratimo na posljednje počivalište gospodina Stanka Lazara, rođenog Varaždinca, ali i jednog od onih uzornih građana ovoga povijesnoga Grada koji je upravo svojim časnim životom i domoljubnim javnim djelovanjem dao i velik osobni doprinos hrvatskom identitetu i kulturnom životu našega Varaždina. Svjedočim danas o tome kao predsjednik varaždinskog Ogranka Matice hrvatske i Stankov dugogodišnji iskreni prijatelj i suradnik.

Stanko Lazar rođen je 24. rujna 1933. godine u poznatoj varaždinskoj katoličkoj obitelji kao sedmo od devetero djece. Majka Dragica i otac Vladoj prenijeli su na njega istinske vrijednosti poštivanja obitelji kao temelja društva i usadili ljubav kojom je kao brat, suprug, roditelj i djed zračio cijeli svoj život. A njegov je život vrlo tegobno obilježio Drugi svjetski rat, nakon kojeg je, još kao dijete, ostao bez dva brata i oca Vladoja, koji je stradao mučkom smrću u Bleiburgu. No, vjera u Boga i ljubav ostale su iste i pratile su našeg Stanka kroz cijeli život, unatoč tragedijama koje su zadesile obitelj Lazar.

Iza naizgled jednostavnog bankovnog činovnika, a kasnije službenika Hrvatskih željeznica zapravo se krio samozatajan, ali veliki kulturni djelatnik grada Varaždina. Njegov doprinos razvoju kulturnog života Varaždina u drugoj polovici 20. stoljeća, pa sve do prerane smrti, ostat će trajno utkan u kulturnu povjesnicu našega Grada. Naime, Stanko Lazar je bio ne samo jedan od obnovitelja rada Ogranka Matice hrvatske u Varaždinu (1990.), nego i dva desetljeća blagajnik i uzoran član ove najstarije kulturne ustanove hrvatskoga naroda, te podupiratelj Varaždinskoga književnog društva. Jedan je od osnivača Hrvatsko-austrijske kulturne zajednice i Hrvatsko-njemačkog društva prijateljstva u Varaždinu. Također je bio jedan od inicijatora za osnivanje Odjela za orgulje Glazbene škole u Varaždinu gdje je djelovao i kao višegodišnji član Školskog odbora. Bio je suradnik i donator Gradskog muzeja u Varaždinu, čiji je utemeljitelj bio njegov bliski rođak prof. Krešimir Filić. Osim toga, bio je podupiratelj osnivanja Varaždinskoga komornog orkestra, kao i aktivni sudionik u programima Ljetne glazbe glazbene škole "Aestas Musica".

Stankova bogata zborska djelatnost u rodnom gradu jedinstvena je povijesna činjenica i nenadmašna u svojem trajanju i ljubavi prema glazbi. U drugoj polovici 50-tih godina pjevao je u operetnom zboru Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, na što je bio izuzetno ponosan. Njegov bas bio je dio gotovo svih zborskih ansambala koji su djelovali ili još djeluju u našem gradu, i to od pjevačkog zbora "Vatroslav Jagić", preko zborova Obrtničkoga glazbenog društva i Župe sv. Josipa do zbora "Chorus Angelicus". A bio je Stanko i jedan od osnivača varaždinskoga Katedralnog zbora "Chorus Liturgicus". Pored glazbe, bio je i ustrajni ljubitelj književnosti, posebice poezije, također i pasionirani filatelist i numizmatičar.

Međutim, treba upravo sada i ovdje kazati da je Stanko Lazar iznad svega volio svoju obitelj. Sa svojom ljubljenom suprugom Brankom bio je u braku punih 50 godina. U tome je skladnome braku rođeno njihovo šestero djece, koje su zapravo i njihovo najveće nadahnuće i sreća - Jurica, Krešimir, Tomislav, Martina, Ivana i Zvonimir. Njima je otac Stanko uvijek bio bezuvjetna podrška, o njima se s ponosom cijeli život brinuo, prenoseći im istinske ljudske vrijednosti, utkane još od strane njegovih roditelja. Upravo kroz svoju djecu Stanko Lazar će i dalje djelovati i zračiti, još dugo nakon današnjega posljednjeg ispraćaja, a njegova će ljubav i vjera svijetliti i u očima njegove unučadi...

Dragi gospodine Stanko! Hvala Vam za sve što ste svojim uzornim građanskim životom i svojim talentima osobno ugradili u kulturnu baštinu grada Varaždina, a posebna Vam hvala za iskreno i dugogodišnje prijateljstvo, koje nas je nadahnjivalo i hrabrilo i u najtežim životnim prilikama. Neka Vam je lahka ova hrvatska i varaždinska zemljica koju ste bezmjerno voljeli, i neka Vam je čast i slava."