Najstariji svećenik Varaždinske biskupije i počasni kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog, preč. Stanislav Rajtar, koji je preminuo u petak 12. studenoga u Bolnici za plućne bolesti i TBC u Klenovniku u 99. godini života i 75. godini svećeništva, pokopan je u ponedjeljak 15. studenoga u Đurđevcu gdje je proveo punih 50 godina svog života.

Misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Jurja mč. i sprovodne obrede na gradskom groblju predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. Suslavilo je 56 svećenika, a oproštaju je nazočilo mnoštvo vjernika Đurđevca i Varaždinske biskupije, rodbina pokojnika, brojne redovnice te djelatnici varaždinskog Svećeničkog doma gdje je proveo posljednje godine života.

Biskup Mrzljak u propovijedi je kazao kako je život župe Đurđevac bio obilježen svećeničkim djelovanjem preč. Rajtara, koji je u toj župi proveo više od pola stoljeća. Pamtit će ga generacije jer je revno vršio sve ono što su glavne svećeničke službe. Dijelio je sakramente župljanima, navješćivao evanđelje i svjedočio cijelim svojim životom ono što je vjerovao. Bio je u doslovnom smislu sluga Bogu i Crkvi. Do smrti je živio svoje svećeništvo, pa i u dubokoj starosti i bolesti, kazao je biskup dodavši da je u svim teškoćama ostao vjeran i dao izvanredan primjer kršćanskog življenja do posljednjeg dana života.

Na kraju mise riječi oproštaja i zahvale uputili su preč. Izidor Ferek, Rajtarov nasljednik u službi đurđevačkog župnika kojem je pastoralno pomagao po umirovljenju od 1989. do 2007. godine, dekan Đurđevačkog dekanata preč. Mladen Gorupić u ime svećenika dekanata, gradonačelnik Slavko Gračan u ime Grada Đurđevca čiji je bio počasni građanin, Stjepan Škurdija u ime vjernika župe Đurđevac, te zavičajni pjesnik Slavko Čamba.

Stanislav Rajtar rođen je 9. listopada 1912. godine u mjestu Cerje Vrbovečko u župi Vrbovec od oca Josipa i majke Katarine rođ. Vranko. Bio je sedmo od devetero djece u obitelji. Osnovnu je školu započeo u Vrbovcu 1920. godine, a 1924. upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu na kojoj je maturirao 1932. godine. U gimnaziji mu je učitelj francuskog jezika u školskoj godini 1927./28. bio današnji blaženik Ivan Merz kojeg se uvijek rado sjećao. Prof. Merz dao je učenicima zadaću da napišu sastavak na francuskom jeziku o temi "kršćanska krepost". Zadaće su ostale nepregledane jer je Merz umro u bolnici 10. svibnja 1928. godine.

U Zagrebu je upisao i studij teologije, a za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac 28. lipnja 1936. godine. Mladu misu proslavio je u rodnoj župi Vrbovec, da bi zatim dvije godine bio kapelanom u Mariji Bistrici, nakon čega je na istoj službi bio u zagrebačkoj župi sv. Marka kroz devet mjeseci. Potom je u Zagrebu radio kao vjeroučitelj u građanskoj školi do 1945., a zatim i na gimnaziji do 1948. godine kada je izbačen iz škole. Godinu dana bio je subsidijar u župi sv. Blaža u Zagrebu, a 1949. imenovan je upraviteljem župe Krapina gdje je službovao do 1956. godine. Kratko je upravljao i župom Petrovsko, a nekoliko mjeseci bio je i upravitelj župe Dugo Selo. Bio je imenovan i dekanom Krapinskog dekanata.

Za Božić godine 1956. dolazi u Đurđevac gdje je bio župnikom pune 33 godine do umirovljenja 1989. godine. Zatim je još punih 18 godina pastoralno pomagao novom župniku, sve do 2007. godine. U više navrata za vrijeme aktivne službe bio je dekan Đurđevačkog dekanata. Zbog duboke starosti počeo je sve više osjećati teret godina, pa je s promjenom župnika i on odlučio preseliti u Svećenički dom u Varaždin.

Kroz čitav svećenički život, a kao svećenik služio je pune 74 godine, nastojao je vjerno vršiti svećeničku službu na čast Bogu, za dobro Crkve i spasenje povjerenih duša. Svojim svećeničkim životom bio je primjer i uzor svim svećenicima koje je susretao. Uvijek je zračio dobrotom i pravednošću, te bio spreman dati topli prijateljski savjet, osobito kolegama župnicima. Pred njegovim očima kroz niz desetljeća razvijala se i rasla župa, širile su se obitelji, krstilo nove članove i pokapalo umrle. Posebno rado je ispovijedao i svima bio na usluzi kao duhovni liječnik. Njegovim odlaskom u Varaždin ostala je velika praznina u dekanatu budući da je svim svećenicima bio dragi prijatelj, a vjernicima brižan pastir koji je dotaknuo živote brojnih generacija Đurđevčana. Bio je ne samo duhovni uzor, nego i moralni autoritet, osobito u vrijeme kada nije bilo lagano braniti kršćanska i crkvena načela. Čitavoga života do smrti krasile su ga vrline poniznosti, skromnosti i humanosti pa su ga mnogi nazivali "zemaljskim svecem".

Još u vrijeme komunizma potrudio se obnoviti crkvu koja je smatrana najljepšim primjerkom starohrvatske bazilike, a prva u Hrvatskoj imala je elektrificirana zvona 1967. godine. Zbog vjernog i uzornog svećeništva 1982. godine imenovan je počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a osim što je župi osigurao zgradu za župni ured, u pastoral je doveo sestre milosrdnice. Po umirovljenju je vjerno pomagao u župnom pastoralu, pa je župnik rado i s ponosom isticao kako u njemu ima "najvjernijeg kapelana u biskupiji".Za dugogodišnji svećenički rad Grad Đurđevac nagradio ga je 2004. godine javnim priznanjem, i to za životno djelo, odnosno neizmjerno obogaćenje duhovnog i društvenog života đurđevačke župe. U starosti i svim bolestima koje su ga pratile bio je strpljiv, a bistar razum zadržao je do posljednjih dana, pa je bio dragi sugovornik. Ostavio je neizbrisiv trag u župi Đurđevac, a župljani ga nisu zaboravili što su mu svjedočili posjećujući ga u njegovom novom domu u Varaždinu.

Prigodom 70. obljetnice misništva 2006. godine papa Benedikt XVI. uputio mu je posebnu čestitku i zahvalnost "za velikodušno i dugo služenje Crkvi" te poseban apostolski blagoslov, a u toj je prigodi odlikovan i zlatnom medaljom Varaždinske biskupije. "Svećeništvo prečasnog Stanislava Rajtara obilježeno je tihim, predanim i vjernim služenjem Bogu i hrvatskom narodu", rekao je na misi zahvalnici u Đurđevcu biskupov izaslanik mons. Antun Perčić. "Božja milost me poživjela da mogu 70 godina vršiti Njegovu službu. Od djetinjstva mi je dao tu milost da boravim u domu Gospodnjem sve dane svoga života", zaključio je preč. Rajtar 2006. g. na misi zahvalnici.

Nakon mise zemni ostaci preč. Rajtara položeni su u grobnicu na gradskom groblju, upravo u tjednu kada crkvena godina ide svome kraju i vrhuncu proslavom Krista Kralja svega stvorenoga.

Jasminka Bakoš-Kocijan