Preminuo omiljeni varaždinski kapucin fra Bono Zvonimir Šagi
VARAŽDIN, 16. 11. 2020.
Član Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, fra Bono Zvonimir Šagi, preminuo je u ponedjeljak 16. studenoga u 21.42 sati u 88. godini života i 63. godini svećeništva.
Nakon što se prije nekoliko dana vratio iz varaždinske Opće bolnice gdje se 21 dan liječio od COVIDA-19, u ponedjeljak 16. studenoga hitno je odvezen nazad u bolnicu gdje je navečer nažalost preminuo od embolije pluća.
Fra Bono Šagi rođen je u Brodarovcu nedaleko Maruševca, u Župi svetog Jurja mučenika, 11. prosinca 1932. godine od oca Stjepana i majke Ane, rođene Bunić. Osnovnu školu pohađao je u Druškovcu 1940-1944. (1943. treći razred u Maruševcu, jer je škola u Druškovcu bila zbog ratnih okolnosti zatvorena). Gimnaziju pohađa u Varaždinu; prvi razred 1944./45. u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, a kad je ona ukinuta, drugi razred 1945./46. na Realnoj gimnaziji u Varaždinu. Ostale razrede pohađao je u Zagrebu na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.
U kapucinski red stupio je 17. rujna 1950. u Varaždinu, doživotne redovničke zavjete položio je u Zagrebu 4. listopada 1955., za svećenika je zaređen 2. studenoga 1958. u Varaždinu, a svoju mladu misu imao je 9. studenoga 1958. u Maruševcu. Diplomirao je teologiju 1959. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Svećeničku službu započeo je kao vjeroučitelj u Župi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi 1958. - 1961. Nakon što je ukinut vjeronauk u školi, prvi je u Zagrebu organizirao redovni tjedni vjeronauk u župi za srednjoškolce i studente.
U ožujku 1961. poslan je u Varaždin po želji nadbiskupa Franje Šepera da pripremi osnivanje župa svetog Vida u Varaždinu i svetog Mihaela u Sračincu. Župe su osnovane 8. listopada 1961. Od te godine do 2008. obnaša službu župnika Župe svetog Vida u Varaždinu uz suradnju ostale braće svećenika varaždinskog kapucinskog samostana, uz to je još od 1965. do 1971. upravljao i Župom Sračinec. Službu župnika Župe sv. Vida obavljao je do svoje 75. godine, kada je prema propisima crkvenog prava dao ostavku na tu dužnost u srpnju 2008. godine. U više mandata bio i gvardijan Kapucinskog samostana u Varaždinu.
U pet trogodišnjih mandata bio je biran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića (1973. - 1982. i 1988. - 1992.) i u jednom mandatu (1976. - 1979.) predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara (svih provincijala) u tadašnjoj Jugoslaviji (KVRPJ). Aktivno je sudjelovao na četiri generalna kapitula Reda u Rimu i svojim doprinosom sudjelovao u pokoncilskoj obnovi redovničkih pravila i kanonskih propisa glede redovnika.
Fra Bono je autor više stotina stručnih, znanstvenih, publicističkih članaka i eseja iz područja pastoralne teologije, suvremene kršćanske duhovnosti, praktične problematike redovništva i socijalnog nauka Crkve. Napisao je 17 knjiga, među kojima su; „Nove strukture pastve“, „Na poprištu redovničke obnove“, „Traganja za novom crkvenom praksom“, „Kršćanski laik u socijalističkom društvu“, „Izazovi otvorenih vrata“, „Laici i svjetovna dimenzija Crkve“, „Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji“, „Da sol ne obljutavi – kršćanski pristup društvenim problemima“, „Put i usput redovništva“, „Svaki dan u zrcalu Božje riječi“ i druge.
Od 1988 do 2002. vanjski je predavač na Institutu za kršćansku duhovnost pri KBF-u u Zagrebu. Od 1984. do 2005. godine stalni je kolumnist u katoličkoj obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti KANA (kolumna "U sadašnjem trenutku"), od 1987. do 1992. glavni i odgovorni urednik AKSE (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti), a od 1993. do 2002. godine glavni urednik revije za propovjednike "Služba Riječi", koju izdaje također Kršćanska sadašnjost. U toj je reviji napisao devet godišta homilija za sve nedjelje i blagdane u godini. Objavljivao je članke u raznim časopisima: "Svesci", "Bogoslovska smotra" i dr., te sudjelovao na teološkim i drugim simpozijima, javnim tribinama itd. Zajedno sa svojim starijim bratom, također franjevcem kapucinom Tomislavom Šagi-Bunićem (1923. – 1999.), pater Bono je bio pojam za djelovanje Kršćanske sadašnjosti.
Za svoj rad dobio je mnoga priznanja i nagrade; od Hrvatskog novinarskog društva dobio je nagradu „Marija Jurić Zagorka“ za kolumnu 1996. godine. Dobitnik je Plakete Grada Varaždina 1996. godine. Dobitnik je nagrade Varaždinske županije za životno djelo 2002., a 2008. proglašen je počasnim građaninom rodne općine Maruševec. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović dodijelio mu je 30. lipnja 2014. odlikovanje „Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“. Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku dodijelilo mu je Ekumensku povelju 25. listopada 2014. godine. Hrvatsko društvo katoličkih novinara 16. svibnja 2018. dodijelilo mu je nagradu za životno djelo.
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća prigodom obilježavanja Dana Grada Varaždina, 6. prosinca 2018. godine, primio je Nagradu za životno djelo 'za 60 godina svećeništva, unaprjeđenje i promicanje teološke znanosti te za sveukupni doprinos u znanstvenom i kulturnom životu grada Varaždina'. U svom govoru prilikom primanja Nagrade za životno djelo, fra Bono je uputio svevremensku i univerzalnu poruku kazavši, između ostaloga, da je čovjek čovjeku dar. „To je ono što bih htio da mi jedni drugima u našem gradu pokažemo i razvijamo. Čovjek je dar drugima“, zlatne su riječi fra Bone Zvonimira Šagija.
Ovog omiljenog, skromnog i samozatajnog kapucina pamte generacije Varaždinaca, ne samo župljana Svetog Vida, već i mnogo širi krug vjernika. Njegove duboke i poticajne propovijedi, ali prije svega ljudska toplina, susretljivost i riječi ohrabrenja, ostat će u sjećanjima mnogih sugrađana.
Član Hrvatske kapucinske provincije svetog Leopolda Bogdana Mandića, fra Bono Zvonimir Šagi, preminuo je u ponedjeljak 16. studenoga u 21.42 sati u 88. godini života i 63. godini svećeništva.
Nakon što se prije nekoliko dana vratio iz varaždinske Opće bolnice gdje se 21 dan liječio od COVIDA-19, u ponedjeljak 16. studenoga hitno je odvezen nazad u bolnicu gdje je navečer nažalost preminuo od embolije pluća.
Fra Bono Šagi rođen je u Brodarovcu nedaleko Maruševca, u Župi svetog Jurja mučenika, 11. prosinca 1932. godine od oca Stjepana i majke Ane, rođene Bunić. Osnovnu školu pohađao je u Druškovcu 1940-1944. (1943. treći razred u Maruševcu, jer je škola u Druškovcu bila zbog ratnih okolnosti zatvorena). Gimnaziju pohađa u Varaždinu; prvi razred 1944./45. u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, a kad je ona ukinuta, drugi razred 1945./46. na Realnoj gimnaziji u Varaždinu. Ostale razrede pohađao je u Zagrebu na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.
U kapucinski red stupio je 17. rujna 1950. u Varaždinu, doživotne redovničke zavjete položio je u Zagrebu 4. listopada 1955., za svećenika je zaređen 2. studenoga 1958. u Varaždinu, a svoju mladu misu imao je 9. studenoga 1958. u Maruševcu. Diplomirao je teologiju 1959. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Svećeničku službu započeo je kao vjeroučitelj u Župi sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi 1958. - 1961. Nakon što je ukinut vjeronauk u školi, prvi je u Zagrebu organizirao redovni tjedni vjeronauk u župi za srednjoškolce i studente.
U ožujku 1961. poslan je u Varaždin po želji nadbiskupa Franje Šepera da pripremi osnivanje župa svetog Vida u Varaždinu i svetog Mihaela u Sračincu. Župe su osnovane 8. listopada 1961. Od te godine do 2008. obnaša službu župnika Župe svetog Vida u Varaždinu uz suradnju ostale braće svećenika varaždinskog kapucinskog samostana, uz to je još od 1965. do 1971. upravljao i Župom Sračinec. Službu župnika Župe sv. Vida obavljao je do svoje 75. godine, kada je prema propisima crkvenog prava dao ostavku na tu dužnost u srpnju 2008. godine. U više mandata bio i gvardijan Kapucinskog samostana u Varaždinu.
U pet trogodišnjih mandata bio je biran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića (1973. - 1982. i 1988. - 1992.) i u jednom mandatu (1976. - 1979.) predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara (svih provincijala) u tadašnjoj Jugoslaviji (KVRPJ). Aktivno je sudjelovao na četiri generalna kapitula Reda u Rimu i svojim doprinosom sudjelovao u pokoncilskoj obnovi redovničkih pravila i kanonskih propisa glede redovnika.
Fra Bono je autor više stotina stručnih, znanstvenih, publicističkih članaka i eseja iz područja pastoralne teologije, suvremene kršćanske duhovnosti, praktične problematike redovništva i socijalnog nauka Crkve. Napisao je 17 knjiga, među kojima su; „Nove strukture pastve“, „Na poprištu redovničke obnove“, „Traganja za novom crkvenom praksom“, „Kršćanski laik u socijalističkom društvu“, „Izazovi otvorenih vrata“, „Laici i svjetovna dimenzija Crkve“, „Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji“, „Da sol ne obljutavi – kršćanski pristup društvenim problemima“, „Put i usput redovništva“, „Svaki dan u zrcalu Božje riječi“ i druge.
Od 1988 do 2002. vanjski je predavač na Institutu za kršćansku duhovnost pri KBF-u u Zagrebu. Od 1984. do 2005. godine stalni je kolumnist u katoličkoj obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti KANA (kolumna "U sadašnjem trenutku"), od 1987. do 1992. glavni i odgovorni urednik AKSE (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti), a od 1993. do 2002. godine glavni urednik revije za propovjednike "Služba Riječi", koju izdaje također Kršćanska sadašnjost. U toj je reviji napisao devet godišta homilija za sve nedjelje i blagdane u godini. Objavljivao je članke u raznim časopisima: "Svesci", "Bogoslovska smotra" i dr., te sudjelovao na teološkim i drugim simpozijima, javnim tribinama itd. Zajedno sa svojim starijim bratom, također franjevcem kapucinom Tomislavom Šagi-Bunićem (1923. – 1999.), pater Bono je bio pojam za djelovanje Kršćanske sadašnjosti.
Za svoj rad dobio je mnoga priznanja i nagrade; od Hrvatskog novinarskog društva dobio je nagradu „Marija Jurić Zagorka“ za kolumnu 1996. godine. Dobitnik je Plakete Grada Varaždina 1996. godine. Dobitnik je nagrade Varaždinske županije za životno djelo 2002., a 2008. proglašen je počasnim građaninom rodne općine Maruševec. Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović dodijelio mu je 30. lipnja 2014. odlikovanje „Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“. Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku dodijelilo mu je Ekumensku povelju 25. listopada 2014. godine. Hrvatsko društvo katoličkih novinara 16. svibnja 2018. dodijelilo mu je nagradu za životno djelo.
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća prigodom obilježavanja Dana Grada Varaždina, 6. prosinca 2018. godine, primio je Nagradu za životno djelo 'za 60 godina svećeništva, unaprjeđenje i promicanje teološke znanosti te za sveukupni doprinos u znanstvenom i kulturnom životu grada Varaždina'. U svom govoru prilikom primanja Nagrade za životno djelo, fra Bono je uputio svevremensku i univerzalnu poruku kazavši, između ostaloga, da je čovjek čovjeku dar. „To je ono što bih htio da mi jedni drugima u našem gradu pokažemo i razvijamo. Čovjek je dar drugima“, zlatne su riječi fra Bone Zvonimira Šagija.
Ovog omiljenog, skromnog i samozatajnog kapucina pamte generacije Varaždinaca, ne samo župljana Svetog Vida, već i mnogo širi krug vjernika. Njegove duboke i poticajne propovijedi, ali prije svega ljudska toplina, susretljivost i riječi ohrabrenja, ostat će u sjećanjima mnogih sugrađana.