NEDELIŠĆE, 17. 8. 2009.

U 105. godini života u nedjelju 16. kolovoza, okrijepljen svetim sakramentima, preminuo je uzoran vjernik Franjo Horvat iz Nedelišća.

Rođen je 10. listopada 1904. godine u Kuršancu, mjestu koje je tada pripadalo župi Nedelišće, u obitelji Stjepana i Amalije, r. Preložnjak. Bio je treće od desetero djece u obitelji koja je djecu odgajala da budu skromni, marljivi i uvijek bliski Bogu i Crkvi.

Franjo je od djetinjstva osjetio ljubav za zvanje kovača i ona ga nije napustila sve do duboke starosti, unatoč tome što je znao reći da je kovački kruh najteže zaslužiti. Za kovača se školovao u Kuršancu kod majstora Jembriška koji mu je stalno ponavljao svoje geslo koje je i on rado preuzeo i govorio ga svojoj obitelji: 'Poštuj oca i majku i živi kreposno'. Neko vrijeme radio je kod kovača u rodnom mjestu, a zatim je radio na održavanju postrojenja u Varteksu u obližnjem Varaždinu. Kasnije je 1939. g. nastavio 'kovačiju' svog učitelja i otvorio vlastitu kovačku radionicu u Kuršancu gdje je radio sve do umirovljenja.

Godine 1933. vjenčao se s Rozalijom Vuković iz Nedelišća s kojom je imao šestero djece, dvije kćeri i četiri sina. Živeći u Nedelišću, gdje su se bavili i poljoprivredom, radovali su se rođenju Vjekoslave, Marije, Josipa, Ivana, Rudolfa i Franje, a čitava se obitelj osobito radovala duhovnom svećeničkom zvanju Josipa, danas svećenika Varaždinske biskupije i kanonika u Varaždinu.

Unatoč teškom zvanju kojeg je izabrao, kao kovač uvijek je bio zdrav, volio je čitati i igrati nogomet. Bio je osnivač vatrogasnog društva u Kuršancu i vatrogasni zapovjednik, a posebno je volio pomagati i podupirati razne župne aktivnosti. U duhu blizine Bogu i Crkvi zajedno sa suprugom odgajao je djecu nastojeći im usaditi temeljne životne i kršćanske vrijednosti. Supruga Rozalija preminula je 1975. godine. Na njezinoj grobnici, s dubokom vjerom i poniznošću pred Bogom, svjestan da je patnja sastavni dio kršćanskog života koji vodi u vječnost, Franjo je dao uklesati riječi: 'Dobri Bože, kako si to stvoril, da tu prestaju sve boli'. Živio je sa svetim strahopoštovanjem prema Bogu, a kao recept za dugi život uvijek je isticao 'Boga i vjeru' koji su temelj poštenog života. Po smrti supruge, Franjo je ostao živjeti sam u njihovoj staroj kućici u Nedelišću. Uz veliku ljubav i pažnju djece, unuka i rodbine, te brigu kćeri Franjo je sve do prije godinu i pol živio sretno i skromno u svojoj 'hižici'.

U dubokoj starosti radio je kovačke poslove i rado napravio što je trebalo svakome tko ga je zatražio, a još u 90-tima imao je svoju 'kravicu i piceke'. Tek prije godinu i pol, zbog sve veće onemoćalosti i potrebe za stručnom njegom, postao je najstariji stanovnik Doma za starije u susjednom Slakovcu gdje su ga često posjećivali članovi obitelji, a bio je omiljen član domske zajednice koji je rado igrao društvene igre. Starost i bolest teško su narušili njegovo zdravlje u posljednjih mjesec dana pa nije dočekao 105. rođendan kojeg bi svi rado s njime proslavili u listopadu. Ostao je zapamćen kao dobar čovjek i dobar majstor, pobožan i pravedan čovjek, kojem su svi prilazili s poštovanjem i zahvalnošću.

Umro je kao najstariji stanovnik svoje župe, čitavog Međimurja, ali i Varaždinske biskupije. Iza sebe ostavio je, uz djecu, i 15 unuka, 22 praunuka i 4 prapraunuka.

Pokopan je u ponedjeljak 17. kolovoza na mjesnom groblju u Nedelišću u nazočnosti obitelji, rodbine i brojnih vjernika, osobito iz Nedelišća, Kuršanca i Vratišinca, gdje je njegov sin bio dugogodišnji župnik. Sprovodne obrede uz sudjelovanje tridesetak svećenika predvodio je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak koji je izrazio sućut svim tugujućim članovima obitelji i rodbine. Domaći župnik preč. Nikola Samodol u svom se nagovoru prisjetio njegova uzornog kršćanskog života koji je ostavio veliku, jednostavnu i važnu poruku koja se može sažeti u geslo "Moli i radi". Prisjetio se njegovih redovitih dolazaka na nedjeljne euharistije, i to u "svetešnjoj opravi" na koju se danas zaboravlja. Misu zadušnicu u župnoj crkvi Presvetog Trojstva predvodio je biskup Mrzljak u zajedništvu s pokojnikovim sinom Josipom i drugim svećenicima.

Jasminka Bakoš-Kocijan