SRAČINEC, 23. 3. 2015.

Preč. Vjekoslav Gabud, umirovljeni svećenik Varaždinske biskupije i kanonik u miru Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog, koji je preminuo u petak 20. ožujka, pokopan je u ponedjeljak 23. ožujka u Sračincu, župi njegove posljednje dugogodišnje službe gdje je živio i nakon umirovljenja.

Oproštaju u Sračincu nazočili su članovi obitelji, rodbina, prijatelji, znanci i mnogobrojni župljani i vjernici koji su se sabrali u župnoj crkvi sv. Mihaela ark. na zadušnom misnom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak u zajedništvu s više od 50 svećenika.

Opraštajući se od preč. Gabuda, koji je preminuo nakon kratke i teške bolesti u bolnici u Klenovniku u 80. godini života i 55. godini svećeništva, biskup Mrzljak kazao je kako je više od polovice svog života proveo sa župnom zajednicom u Sračincu. Kao župnik navješćivao je Božju riječ i marljivo propovijedao o Kristu spasitelju, a velik dio svojih propovijedi objavio je u nekoliko knjiga, rekao je biskup te iznio nekoliko misli iz Gabudovih propovijedi u kojima je tumačeći prispodobu o pšeničnom zrnu koje umirući donosi obilat rod poručio kako svaki ljudski život vrijedi onoliko koliko se daruje drugima i koliko mu je život plodonosan u žrtvovanju za druge. Naglasio je kako je njegov životni put bio proveden u predanju za druge, ponajprije za Onoga kome je vjerovao i čijim je putem išao, a potom i za sve one koje je želio usmjeriti na taj Isusov put. Njegov čitav život bio je jedna velika propovijed, istaknuo je biskup Mrzljak.

Vjekoslav Gabud rođen je 19. studenog 1935. godine u brojnoj obitelji Silvestra i Elizabete, r. Matok, s osmero djece u Lazu Bistričkom, nekadašnjoj filijali župe Marija Bistrica. Osnovnu školu pohađao je u Mariji Bistrici, a srednju školu na klasičnoj gimnaziji Dječačkog sjemeništa u Zagrebu gdje je 1954. maturirao te polazio Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 4. prosinca 1960. godine po rukama pomoćnog biskupa Josipa Lacha, a prvu svetu misu proslavio je u rodnoj župi Mariji Bistrici koja je velik rasadnik duhovnih zvanja. Kao svećenik službovao je do 1963. g. u župi Bednja kao župski vikar, a od 1963. do 1965. g. bio je župnik u Ruševu u Požeškom dekanatu. Zatim je premješten u župu Kamenica pored Lepoglave gdje je službovao do 1971. godine kada je premješten u župu sv. Mihaela ark. u Sračincu. Na toj župi djelovao je više od trideset i pet godina do 2006. kada je zbog bolesti razriješen župničke službe i umirovljen, te je rado pomagao svom nasljedniku, domaćem župniku. Godine 1987. imenovan je kanonikom Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog gdje je obnašao i službu kaptolskog prepozita. U svom svećeničkom životu iznio je i ispisao nekoliko tisuća propovijedi u župama gdje je službovao, te je dio propovijedi i govora objavio u svojim knjigama.

Oproštajne govore nakon mise uputili su mons. Lovro Cindori u ime generacije svećenika i prijatelja, domaći župnik vlč. Siniša Dudašek, Vlado Herceg u ime župljana i župnih suradnika, te u u ime Općine Sračinec načelnik Božidar Novoselec.

Mons. Cindori podsjetio je da je rođen kao četvrto dijete u obitelji koja je imala pet sinova i tri kćeri. Unatoč ratnim ili vremenskim neprilikama nije izostao nijedan dan s nastave u školi u Mariji Bistrici. Tijekom vojnog roka obolio je i bio tri puta operiran te se u Zagreb na bogosloviju vratio kao vojni invalid. U Zagrebu je izučavao i orguljarski zanat te se time amaterski bavio cijeli život. U Ruševu ga je zadesio potres koji je oštetio sve crkvene objekte. U Sračinec je došao s misijom da obnovi dotrajalu zgradu crkve i duhovni život i izgradi župnu kuću u župi kojom su upravljali kapucini koji su mu u prvim godinama pružili stan i hranu. Bio je ukupno sedam puta operiran, a bolovao je od raznih bolesti. Podsjetio je kako je njegova generacija u pastoral upućena po završetku II. vatikanskog sabora. U život su provodili koncilske odluke što je za sve njih bio novi put jer su uvodili narodni hrvatski jezik u obrede. U tome je bio ustrajan, hrabar i vjeran Crkvi. Zauzeto je slao prve laike na zagrebačke institute za katehizaciju i crkvenu glazbu, napisao je priručnik za župne orguljaše za učenje i sviranje. Od vjernika je tražio vjernost i pobožnost, poštovanje obiteljskog života, a prema sebi bio je također strog i principijelan. Želio je imati župljane vjerne Crkvi, što je nakon više godina pastoralnog djelovanja i postigao. U materijalnu obnovu crkve uvodio je novitete. Mnogo je radio cijelim svojim srcem i svim svojim snagama pouzdajući se u Boga ljubavi i milosrđa, te je sve trpio kao strpljivi Job, naglasio je mons. Cindori.

Župnik Dudašek napomenuo je kako je preč. Gabud župi Sračinec dao gotovo 45 godina svećeničkog života. Pamtit ćemo ga kao izuzetno mudrog, sposobnog i zauzetog svećenika koji je svojom upornošću, marljivošću i disciplinom od ove mlade župe stvorio funkcionalnu župu u svakom pogledu. Obnavljao je i gradio sve što je bilo potrebno. Od vrha tornja do temelja crkve nije bilo dijela na kojem on osobno nije imao svoje ruke. Ova je župa ogledni primjer kako gradi svećenik koji radi s Gospodinom. Posvećivao se duhovnom i materijalnom rastu župe. Imao je brojne talente, bio je graditelj, restaurator, vrstan propovjednik i autor niza knjiga. Njegov život bio je nezamisliv bez glazbe, nota i orgulja, bez zvona, razglasa i alata svih vrsta. Imao je bogat i ispunjen život, uvijek u službi drugih, rekao je vlč. Dudašek te mu zahvalio na otvorenoj suradnji i nesebičnoj pomoći u proteklih devet godina.

U ime župljana i župnih suradnika zahvalio mu je i oprostio se Vlado Herceg, koji je kazao kako je njihov dugogodišnji župnik dobro znao motivirati župljane u duhovnom i materijalnom rastu župe. Osobito je svoj pastoralni rad posvećivao djeci i mladima, te je uvijek imao vremena za svoje župljane i sve skupine župne zajednice. Napose mu je zahvalio na jednostavnim, razumljivim i nadahnutim propovijedima, kojima je cijeli svoj život bio radostan Božji glasnik. U ime Općine Sračinec načelnik Božidar Novoselec zahvalio je dugogodišnjem župniku na suradnji i svemu učinjenom za dobrobit mjesta i zajednice u njemu.

Jasminka Bakoš-Kocijan