U srijedu 13. veljače u koprivničkoj bolnici u 93. godini preminuo je Ivan Večenaj Tišlarov, najstariji slikar naive u Podravini i jedan od najcjenjenijih hrvatskih autora, koji je živio i radio u Goli na području Varaždinske biskupije. Bog je k sebi pozvao u nebeski atelje legendarnog umjetnika svjetskoga glasa - majstorska ruka zauvijek se smirila u Gospodinu.

Ivan Večenaj Tišlarov rođen je 18. svibnja 1920. godine u Goli, malom podravskome selu, u seljačkoj obitelji Andrije i Marije kao prvo od šestero djece. Odrastao je u kršćanskome duhu pa je zasnovao brak s Katicom s kojom je imao dva sina. Već u pučkoj školi pokazuje nadarenost u crtanju i slikanju. Pripada tzv. Hlebinskoj školi naivnih slikara s kojima grupno i samostalno izlaže na nekoliko stotina izložaba po čitavome svijetu. U svom plodnom stvaralaštvu naslikao je neke od najljepših podravskih krajolika. Uz svoj slikarski rad bavio se pisanjem i skupljanjem jezičnoga blaga i poslovica. Izdao je rječnik sa 12.000 starih riječi iz Gole, napisao je povijest svoga kraja, dva romana te knjige s pjesmama od kojih su neke i uglazbljene. Ivan Večenaj Tišlarov svoju rodnu kuću pretvorio je u etnokuću s mnoštvom starinskih predmeta i izložbeni prostor. Tamo su njegove brojne poznate slike, pa i ona ‘Četiri jahača apokalipse’ koja je ušla u ‘The Bible in 20th century art’ (Biblija umjetnosti 20. stoljeća), knjigu izdanu u Londonu u kojoj su sa svojim slikama zastupljeni samo najveći slikari svijeta, kao Picasso, Chagal, Dali, Kokoschka i drugi. Biblija mu je često bila podloga za slikarsku i književnu tematiku. Često puta se nadahnjivao sv. Ivanom i knjigom Otkrivenja.

Čitavoga života, pa i onda kad je bilo najteže, bio je čovjek vjere, koji se nikad nije udaljavao od Boga i Crkve unatoč teškim vremenima i zamamnosti slave i časti. Neizmjerno je volio obitelj, domovinu, Prekodravlje, Golu i svoj narod za kojega je živio i kojemu je u nasljeđe ostavio bogatu kulturnu baštinu.

Ivan Večenaj pokopan je u petak 15. siječnja na mjesnome groblju u Goli, gdje je sprovodne obrede uz sudjelovanje petorice svećenika vodio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup. Uz obitelj, rodbinu, prijatelje i nekoliko stotina ljudi iz Prekodravlja u oproštaju su sudjelovali i brojni članovi Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja“, članovi Matice hrvatske i mnogi drugi.

Vodeći oproštaj biskup Mrzljak rekao je “da se sada opraštamo, ali i na neki način zahvaljujemo na onome što je učinio za mnoge od nas koji će sigurno gledajući njegove slike pronalaziti nadahnuće, a riječ Božja će ostati u nama onako kako ju je on vidio i zamišljao“.

Ostali govornici kazali su, između ostalog:

“Dao je sunce umjetnosti u vrlo teškim, dramatičnim vremenima. Usudio se sa svojim iznimnim prijateljima umjetnicima pokazati na najljepši način, vrlo temeljito, vrlo ustrajno, samozatajno, a opet hrabro i odlučno dostojanstvo i ljepotu hrvatske Podravine, hrvatske zemlje, dostojanstvo i ljepotu čovjeka“.

“Večenajeve slike sakralne i biblijske tematike dramatičnih prizora iz Staroga i Novoga zavjeta svjedočanstvo su univerzalnoga u lokalnome, te lokalnoga u univerzalnome. Podrijetlo tih motiva otkrivamo u pričama koje je slikar slušao u najranijem djetinjstvu od svoga oca. Kršćanska tematika te dramatičnost i mirakuloznost najvažniji su inovativni doprinosi Ivana Večenaja našoj i svjetskoj umjetnosti 20. stoljeća. Umjetnik svojim motivima svjedoči da nikada nije izgubio neposredni dodir sa životom svojeg užeg kraja te predočuje sklad između prirode i čovjeka. Njegov duh, njegove ljepote, njegove priče, njegova maštovitost i bajkovitost i njegova umjetnost su neusmrtivi. To je njegov istinski zalog za vječnost. To je naša današnja utjeha i nada za budućnost. Dragi Vina, hvala ti za sve čime si naše živote oplemenio, učinio vedrijim, ljepšim, sretnijim i humanijim.“

“Unatoč veličini i slavi Ivan je bio običan, jednostavan, dragi čovjek. Volio je ljude i suosjećao s njihovim patnjama, posebno s prekodravskim čovjekom. Bio je domoljub, rodoljub, a prije svega bogoljub što je i pokazao svojim književnim i slikarskim umijećem. Bio je istinski i praktični vjernik, obiteljski čovjek, suprug, otac i djed.“

“Vrata svjetskih galerija bile su širom otvorene, čaše šampanjca natočene, kritičari su se natjecali tko će im oko glave staviti blistavije aureole. Rijetki tko je s ovih prostora doživljavao ovakvu slavu i glamur i počasti, no Večenaj je kao svaki mudar čovjek već tada znao da je lako živjeti svijetle trenutke slave, ali da se valja kad takvi trenuci minu ponovno vratiti tegobnom radu za štafelaj. On je tu sudbinu prihvatio sa zahvalnošću i vjerom, vjerujući da tako na najbolji mogući način služi Onome po kojem je došao na ovaj svijet i po čijoj je milosti dobio ovaj dar.“

Nakon ispraćaja misa zadušnica služena je u župnoj crkvu sv. Tri Kralja. Biskup Mrzljak u propovijedi je napomenuo kako je Isus došao na zemlju kako bi nam pokazao put te nas poveo u stanove koje nam je pripremio na nebesima. “Možemo reći za pokojnog Ivana da je doživio lijepi broj godina, ali te godine bile su uvijek ispunjene. On je znao i vjerovao Isusu koji je Put i Istina, on se nadahnjivao često puta Isusovim riječima i događajima iz Evanđelja koje je proživljavao i doživljavao na poseban način kao vrsni umjetnik, a zatim ih prenosio kistom stvarajući svoja velebna djela prepuna biblijskih motiva“. Na kraju mise riječi utjehe i sućuti uputio je bivši župnik vlč. Dragutin Bogadi.

Mnogi će ga pamtiti kao srdačnu, dobroćudnu i vedru osobu, a posebno će nedostajati njegovoj obitelji te mještanima Gole gdje danas u znak sjećanja na njega tužno zvone crkvena zvona.

M. Štefanec